Blog Page 4

Digital Diplomacy in the Age of Trump: An Analysis of “Rapid Response 47”

digital-diplomacy-in-the-age-of-trump:-an-analysis-of-“rapid-response-47”
Digital Diplomacy in the Age of Trump: An Analysis of “Rapid Response 47”

In January 2025, the Trump White House unveiled a new Twitter/X account titled “Rapid Response 47.” From the perspective of digital diplomacy, such an account may be of strategic importance. The ubiquity of social media, smartphones, and digital technologies has ushered in an era of instantaneous news dissemination and real-time crisis communication. In this dynamic digital environment, diplomats and world leaders are increasingly expected to narrate, interpret, and influence unfolding global events as they occur.

A rapid response Twitter account can serve as a vehicle for quick and succinct diplomatic messaging, enabling leaders and officials to swiftly comment on breaking news and emerging crises. These digital bursts of diplomacy may then be amplified by journalists, news organizations, and everyday users seeking real-time updates during critical moments. Additionally, rapid response accounts may play an important role in the swift debunking of digital misinformation and disinformation; the faster a false narrative is countered, the less traction it is likely to gain.

However, a closer analysis of this account reveals that its main purpose is to rapidly publish information praising President Trump and attacking his opponents. Notably, although this is an official account associated with the White House, its biography is decidedly unofficial and reads “Official Rapid Response account of the Trump 47 White House. Supporting @POTUS‘s America First agenda and holding the Fake News accountable. MAGA!”  

An analysis of the account, which already boasts over 900,000 followers, reveals its focus on four recurring themes. The first theme focuses on the American economy. A significant portion Tweet promotes the economic successes allegedly spurred by Trump’s policies, collectively branded under the term “Trump Effect.” These tweets assert that under Trump’s leadership, the U.S. is flourishing economically and attracting substantial international investment. Notably absent, however, are references to the trillions of dollars lost in global and domestic markets since his return to office.

Immigration is a second dominant theme. The account frequently posts statements by Trump administration officials condemning undocumented immigrants and advocating for stringent immigration policies while also “proving” how impactful Trump’s policies have been in securing Americas southern border. These posts often include inflammatory language, referring to migrants as “illegal alien criminals, gangbangers, and wife beaters,” and casting Democratic lawmakers as “full-blown crazy.” Liberal media outlets are routinely mocked on the account and dismissed as biased.

The account also serves as a megaphone for the President’s personal posts on Truth Social. Many of these reposts concern international affairs, ranging from Trump’s meetings with world leaders to responses to events such as terrorist attacks in Kashmir. This cross-platform strategy enables Trump’s messaging on Truth Social to rapidly reach a broader audience on Twitter.

Lastly, a steady stream of tweets is dedicated to congratulating President Trump, often portraying his actions as “historic” or unprecedented. These tweets frequently include praise from administration officials and selectively chosen media clips that celebrate Trump victories or favorable moments.

The Rapid Response account is a fascinating example of the direction in which digital diplomacy is headed. In more and more cases, diplomats and diplomatic institutions use social media not as “spokespeople” but as “people who speak”. While Twitter accounts remain official channels for government communication, the content and tone used by diplomats is anything but diplomatic.

This is true of Chinese diplomats who use social media to lambast America and decry the hypocrisy of the international community, of Israeli diplomats that lash out at media channels and of the Trump White House that has an account dedicated to rapidly attacking critics of the President and celebrating supposed achievements. It thus not an account run by “spokespeople” but by “people who speak”. Although the social media accounts of “people who speak” may trend more often and attract more followers, they can cause tremendous harm as they breed tensions between states, hamper the work of international organizations, polarize diplomacy and prevent cross-state cooperation and may lead to the radicalization of domestic audiences who follow diplomats and adopt a negative outlook on diplomacy, diplomatic functions and diplomatic arenas.

The blend of domestic and foreign affairs on the Trump Rapid Response accounts is also emblematic of the blending between the foreign and the domestic seen across digital diplomacy accounts which are increasingly used to target domestic social media users and not foreign ones. Crucially, despite its tone and topics, the Rapid Response account is already followed by dozens of diplomats. Ambassadors, MFAs and diplomatic institutions who may be hoping to gain better insight into the President’s mindset and the White Houses’ agenda.  

Read More

Digital Diplomacy and the Crisis of Diplomatic Credibility

digital-diplomacy-and-the-crisis-of-diplomatic-credibility
Digital Diplomacy and the Crisis of Diplomatic Credibility

Diplomacy hinges on credibility. As Ben Mor aptly notes, “being perceived as honest and reliable is a necessary condition for obtaining and holding the attention of target audiences, as well as for effective persuasion.” States that are perceived as duplicitous or deceptive struggle to engage with global publics, let alone persuade them to accept their foreign policy priorities. Similarly, countries with a history of reneging on commitments or assurances face immense challenges in swaying online audiences or promoting their policies effectively. Credibility, after all, is fundamental to all diplomatic endeavors. Negotiations between states are bound to fail if one side is seen as deceitful, and states with questionable reputations will find it difficult to form or sustain international alliances or promote policies in multilateral forums.

When a state’s credibility falters, so too does the credibility of its diplomats. For example, Western European publics are likely to be skeptical of Russian diplomats, while American audiences may be unreceptive to promises made by the Kremlin. Similarly, Ukrainian diplomats may struggle to gain the trust of American publics, who might perceive diplomatic statements as part of Ukraine’s efforts to secure continued U.S. aid, an increasingly contentious issue in the US. Yet this crisis of credibility is not limited to states involved in wars or violent conflicts. Across the globe, diplomatic credibility is in crisis, driven by several factors.

The Changing International System

First, the international system that was designed to govern the world after World War II seems increasingly ill-equipped to handle today’s global challenges. As crises proliferate worldwide and tensions between states rise, institutions such as the UN Security Council and the OSCE appear unable to resolve contemporary conflicts, halt ongoing wars, or effectively reduce state tensions. The international system failed to end the Syrian Civil War, resolve the Russia-Ukraine conflict, prevent the annexation of Crimea, or curtail the destructive war Israel is waging in Gaza. Global publics watch with growing dismay as key diplomatic venues, such as the Security Council, devolve into deliberative forums where diplomats merely repeat national talking points and block meaningful resolutions through vetoes. Diplomacy is increasingly viewed with cynicism, and any statement from a diplomat is viewed through the maxim: diplomats are, at best, honest people sent abroad to lie on behalf of their state.

The Era of Coercion

Second, diplomats have lost credibility given the emergence of a world prone to coercion. If the late 20th century and early 21st century was the era of attraction, when states searched for shared solutions to shared problems, recent years have seen a shift to the era of coercion where states seek to resolve their own problems on their own. National leaders promise to solve national solutions through national means. Although this shift has taken many years, it was exasperated by Covid 19. As Bruno Latour has written, in many states the Covid pandemic was framed by the media and leaders as a national crisis that warranted national solutions such as hoarding vaccines in what was dubbed “vaccine nationalism”. The world that emerged from Covid was not a global one but one in which borders retained their mythical standing as barriers that help states ward off the dangers and ills of the outside world. 

The Rise of Populism and Nationalism

Thid, diplomats’ credibility has been reduced due to the rise of populism and nationalism. Populist leaders lambast international diplomacy and international forums which they label as globalist entities that prevent nations from obtaining their greatness. This is true of Donald Trump’s Maga movement but also of the UK’s Leave campaign that advocated leaving the EU. Under populism diplomats are also part of the old guard, the ancien régime and global elite which seek merely to preserve the status quo in which great nations are reduced to mediocrity. Nationalist leaders share a similar sentiment accusing international bodies of being “world government” and diplomats of being “global bureaucrats” who usurp the power, autonomy and right of the nation state.   

The Challenge of Digital Diplomacy

This crisis leads to an important question: How can diplomats remain effective communicators when their credibility is in question? More specifically, how can they leverage platforms like social media if they are seen as liars, elitists, or incompetent? One potential solution lies in the use of credible spokespeople to represent a nation’s interests. This approach was recently pioneered by Ukraine. In the early stages of the war with Russia, Ukraine appointed several “digital ambassadors” to help raise funds for the war effort and humanitarian aid. These included high-profile figures such as Star Wars actor Mark Hamill and singer Barbra Streisand, alongside academics like Timothy Snyder and former U.S. astronaut Mike Kelly. What these Ambassadors all have in common is that they are viewed as credible by their followers online. These Ambassadors are not viewed by social media users as national spokespeople but as people who speak on behalf of another nation.

Of course, different digital publics may view different individuals as credible. Some may trust academics, while others may put their faith in celebrities or former politicians who are no longer in office and can speak freely. For instance, Mexico’s former president used social media to criticize Donald Trump during his first term, amassing followers and influence. The future of successful digital and public diplomacy may depend on segmenting digital audiences and identifying credible spokespeople within each segment. By enlisting individuals who speak on behalf of nations, alongside traditional spokespeople, states may be able to regain the trust of digital publics and advance their foreign policy objectives.

Read More

Vera kao sredstvo povezivanja: javna diplomatija u muslimanskom svetu

U međunarodnim odnosima 21. veka sve izraženije je preplitanje tradicionalnih identiteta sa savremenim oblicima komuniciranja i projektovanja uticaja. U tom okviru, javna diplomatija u muslimanskom svetu dobija poseban značaj – ne samo kao alat za izgradnju međunarodnog ugleda, već i kao sredstvo unutrašnje kohezije i povezivanja transnacionalnih zajednica putem religije.

Religija kao osnova javne diplomatije

Islam, kao religija sa više od milijardu sledbenika širom sveta, ima duboko ukorenjenu sposobnost da funkcioniše kao globalna veza među narodima različitih kultura, jezika i istorijskih iskustava. Uloga vere u ovom kontekstu prevazilazi duhovnu dimenziju – ona postaje kanal za diplomatski dijalog, meku moć i kreiranje zajedničkog identiteta.

Kao što dr Bilal Zubair ističe, javna diplomatija u muslimanskom svetu ne može se posmatrati izolovano od verskih normi, jer su one često nerazdvojive od političkih i društvenih struktura. Time se otvara prostor za razvoj specifičnog oblika diplomatije – verske diplomatije – koja koristi religijske institucije, vođe i simbole za izgradnju i održavanje međunarodnih odnosa.

Istorijski koreni i savremena reinterpretacija

Od ranih dana islama, ljudi koji su širili veru – misionari, sufijski učitelji i učenjaci – delovali su kao proto-diplomate. Njihova putovanja i poruke oblikovale su kulturne pejzaže od Zapadne Afrike do Indonezije. Njihovi mauzoleji, škole i mreže sledbenika i danas su centri duhovnog i kulturnog uticaja.

U savremenom kontekstu, njihovu ulogu preuzimaju digitalni propovednici i online seminarije. Zahvaljujući društvenim mrežama i platformama za e-učenje, islamski učenjaci danas dopiru do miliona sledbenika – u dijaspori, na Zapadu, ali i u tradicionalnim muslimanskim zajednicama. Ova digitalna dimenzija značajno proširuje domet islamske javne diplomatije.

Transnacionalne mreže i institucionalna verska diplomatija

Organizacije poput Muslimanskog bratstva (Ikhwanul Muslimin), Tabligi džemata, kao i obrazovne institucije poput Al-Maghrib Instituta, razvile su paralelnu diplomatsku infrastrukturu. One obuhvataju obrazovanje, humanitarnu pomoć, ali i oblikovanje političke svesti kroz verski diskurs. Nisu sve ove organizacije bez kontroverzi, ali njihov značaj u oblikovanju odnosa između muslimanskih zajednica i država širom sveta je nesporan.
Religija u službi državnih interesa: primeri Saudijske Arabije, Irana i Turske

Saudijska Arabija koristi svoj status čuvara dva najsvetija islamska mesta za jačanje verskog legitimiteta i regionalnog uticaja, posebno među sunitskim populacijama. Iran, s druge strane, promoviše šiitski identitet kroz mrežu verskih institucija, stipendija i medijskih kanala.

Turska u poslednje dve decenije koristi versku komponentu u spoju sa kulturnim i istorijskim narativom – serije poput Ertugrul ili Uspon Osmanskog carstva služe ne samo zabavi, već i strateškom oblikovanju slike o Turskoj kao naslednici osmanske veličine i duhovnog autoriteta.

Humanitarna i krizna diplomatija: vera kao pokretač solidarnosti

Vera igra ključnu ulogu i u vremenu kriza. Tokom prirodnih katastrofa, kao što je bio zemljotres u Pakistanu 2005. godine, zemlje muslimanskog sveta su reagovale brzo i velikodušno, oslanjajući se na koncept zajedničke islamske obaveze pomoći (zakat, sadaka, vakuf). Islamske humanitarne organizacije aktivne su širom sveta – od Sudana do Sirije, od Jemena do Rohindža kampova u Bangladešu.

Pored pomoći, religijske vrednosti se koriste i kao osnova za posredovanje u sukobima. Katar je, na primer, bio domaćin pregovora između SAD i talibana, a Saudijska Arabija je posredovala između zaraćenih frakcija u Avganistanu devedesetih.
Soft power kroz sport i kulturu

Muslimanske države sve više ulažu i u soft power kroz sportsku diplomatiju. Korišćenjem popularnosti sportista muslimanske vere (npr. MMA boraca iz Dagestana), zemlje poput UAE i Saudijske Arabije povezuju sportsku kulturu sa islamskim identitetom. Veliki sportski događaji, uključujući Svetsko prvenstvo u fudbalu u Kataru, služe kao platforma za predstavljanje muslimanskog sveta u pozitivnom svetlu.

Istovremeno, kulturne manifestacije, festivali i međunarodni muzeji (npr. Muzej islamske umetnosti u Dohi) funkcionišu kao kulturni ambasadori, gradeći mostove i rušeći stereotipe o islamu u zapadnoj javnosti.

Zaključak: prema novoj paradigmi javne diplomatije

Muslimanski svet pokazuje da vera ne mora biti prepreka za međunarodni dijalog – naprotiv, može biti osnova za dublje povezivanje. Javna diplomatija zasnovana na religiji nudi specifičan model – onaj koji uvažava kolektivni identitet, kulturnu dubinu i univerzalne vrednosti kao što su milosrđe, dostojanstvo i solidarnost.

Za srpsku spoljnu politiku i kulturnu diplomatiju, razumevanje ovih modela nosi praktičan značaj – kako u bilateralnim odnosima sa muslimanskim zemljama, tako i u strategijama angažovanja sa dijasporom, migrantskim zajednicama i multilateralnim forumima u kojima religija ima uticajnu ulogu.

“BIDD Theme this week” Meka moć država

Javna diplomatija između kulture, klime i dezinformacija: međunarodni trendovi i pouke za srpsku diplomatiju

Javna diplomatija između kulture, klime i dezinformacija: međunarodni trendovi i pouke za srpsku diplomatiju

U savremenom međunarodnom okruženju, gde se globalne promene odvijaju sve brže i u sve kompleksnijim formama, javna diplomatija postaje sve važniji instrument spoljnopolitičkog delovanja. Aktuelni međunarodni primeri ukazuju na to da oblasti kulture, klimatske politike i informacione bezbednosti sve češće ulaze u središte diplomatskih agendi. Za srpsku diplomatiju, ovi trendovi ne predstavljaju samo izazov, već i šansu za strateško pozicioniranje i proaktivan angažman.


Kulturna diplomatija: iskustva prekogranične saradnje kroz umetnost

Jedan od najupečatljivijih primera kulturne diplomatije dolazi iz SAD, gde je ovogodišnji Jazz & Heritage Festival u Nju Orleansu posvećen Meksiku. Ova inicijativa, koja okuplja preko 100 umetnika, oslanja se na ideju zajedničkog nasleđa i muzičkih paralela između Meksika i američkog juga. Uloga festivala nadilazi puku umetničku razmenu – on afirmiše kulturni identitet i podstiče dijalog među zajednicama sa složenim istorijama.

Za srpsku diplomatiju, ovakvi primeri otvaraju mogućnosti daljeg razvoja bilateralne kulturne saradnje, posebno sa državama sa kojima delimo slične tradicionalne forme umetnosti (npr. Grčka, Turska, Italija). Korišćenje kulturnih elemenata kao mehanizama za građenje poverenja i brendiranje zemlje u inostranstvu ostaje relativno neiskorišćen potencijal.


Klimatska diplomatija: politički signali kroz institucionalne promene

U isto vreme, američka administracija je donela odluku o gašenju Kancelarije za globalne klimatske promene pri Stejt departmentu. Ova kancelarija bila je ključni akter u međunarodnim pregovorima, posebno u okviru Pariskog sporazuma i sektorskih dogovora u avio i pomorskom saobraćaju. Restrukturiranje ukazuje na promenu spoljnopolitičkih prioriteta i na trend u kojem klimatska diplomatija gubi institucionalnu podršku.

S obzirom na evropske integracije i obaveze koje Srbija ima u okviru Zelenog dogovora, domaća diplomatija bi mogla snažnije da se pozicionira kao regionalni zagovornik klimatske saradnje. Uspostavljanje institucionalnih kapaciteta u MSP-u za pitanja životne sredine i klimatske diplomatije, kao i umrežavanje sa međunarodnim akterima (npr. UNFCCC, EU, IRENA), moglo bi značajno doprineti reputacionom kapitalu Srbije.


Informacione pretnje i demokratija: pouke iz rumunskog slučaja

Rumunija je trenutno suočena sa ozbiljnim izazovima po pitanju informacione bezbednosti, u kontekstu predsedničkih izbora čiji je prethodni ciklus poništen zbog dokaza o stranoj manipulaciji. Ruski uticaj, posebno preko TikTok-a i koordinisanih dezinformacionih kampanja, izazvao je ozbiljne političke i bezbednosne posledice, uključujući zabranu kandidata sa ekstremističkim stavovima i masovne proteste.

Za srpsku diplomatiju, ovaj slučaj je relevantan iz više razloga: prvo, zbog mogućih refleksija na širi region; drugo, zbog potrebe za institucionalnim odgovorom na hibridne pretnje; i treće, zbog izazova u jačanju otpornosti demokratskih procesa. MSP bi mogao razmotriti uspostavljanje posebne međuresorne radne grupe za javnu diplomatiju i bezbednost informacija, kao i intenziviranje saradnje sa EU u okviru borbe protiv stranog malignog uticaja.


Zaključak: vreme za strateško pozicioniranje javne diplomatije Srbije

Navedeni primeri potvrđuju da javna diplomatija više nije sporedna komponenta spoljne politike, već njen sve važniji stub. Kroz kulturne razmene, učešće u globalnim temama poput klimatskih promena i borbu protiv dezinformacija, države oblikuju svoj međunarodni identitet i izgrađuju mreže uticaja.

Za Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije, ovo predstavlja priliku za osmišljavanje integrisane strategije javne diplomatije – one koja prepoznaje aktuelne trendove, koristi domaće kulturne resurse i aktivno učestvuje u rešavanju globalnih izazova kroz diplomatiju znanja, poverenja i saradnje.

Javna diplomatija danas: tri međunarodna trenda – tri pouke za Srbiju


1. KULTURNA DIPLOMATIJA

Primer: Jazz Festival u Nju Orleansu posvećen Meksiku
🎷 Muzičko nasleđe kao alat povezivanja naroda

Ključna poruka:
➡ Kultura kao sredstvo građenja poverenja i vidljivosti države.

Za Srbiju:
🎭 Jačati međunarodne kulturne festivale i bilateralne umetničke razmene (npr. kroz Institut za kulturu i javnu diplomatiju).


2. KLIMATSKA DIPLOMATIJA

Primer: Gašenje Kancelarije za klimatske promene u SAD
🌍 Slabljenje institucionalne podrške za globalne klimatske pregovore

Ključna poruka:
➡ Klimatska politika postaje pitanje reputacije i spoljnopolitičke orijentacije.

Za Srbiju:
🌱 Formirati klimatski odeljak unutar MSP-a; inicirati regionalne ekološke inicijative.


3. DEZINFORMACIJE I HIBRIDNE PRETNJE

Primer: Manipulacije i ruski uticaj u Rumuniji preko TikTok-a
📲 Digitalni prostor kao novo diplomatsko bojno polje

Ključna poruka:
➡ Dezinformacije direktno podrivaju demokratiju i međunarodni kredibilitet.

Za Srbiju:
🛡 Razvijati stratešku komunikaciju; formirati radnu grupu za informacione pretnje u saradnji sa EU i partnerima.


ZAKLJUČNA PORUKA:

🧭 Javna diplomatija nije pomoćni alat – ona je strateški instrument pozicioniranja Srbije u savremenom svetu.

Srbija ukida najstariji i jedini aktivni kanal javne diplomatije?

Kulturna diplomatija kao instrument meke moći u savremenom međunarodnom sistemu

cambodia-china-people-to-people-exchange-year:-a-catalyst-for-fostering-cultural-diplomacy

Apstrakt:

U savremenom međunarodnom sistemu, tradicionalni pojmovi sile sve češće ustupaju mesto sofisticiranijim oblicima uticaja. Kulturna diplomatija, kao ključna komponenta meke moći, omogućava državama da projektuju pozitivnu sliku o sebi, utiču na strane javnosti i kreiraju dugoročne temelje za stabilne međunarodne odnose. Ovaj rad razmatra konceptualne osnove kulturne diplomatije, analizira njenu primenu kroz komparativne primere i predlaže smernice za unapređenje institucionalnog pristupa u kontekstu Republike Srbije.

1. Uvod

Koncept meke moći (soft power), koji je uveo Joseph Nye krajem 20. veka, označava sposobnost da se utiče na druge putem privlačnosti, a ne prinude ili plaćanja1. U tom okviru, kulturna diplomatija predstavlja institucionalizovanu upotrebu kulturnih resursa u cilju ostvarivanja spoljnopolitičkih interesa. U savremenom međunarodnom poretku, u kojem percepcija igra gotovo podjednako važnu ulogu kao i materijalni resursi, kulturna diplomatija postaje instrument strateške važnosti.

2. Pojmovno određenje i funkcionalni dometi

Kulturna diplomatija se može definisati kao oblik javne diplomatije koji koristi umetničke, jezičke, obrazovne i istorijske resurse jedne zemlje kako bi se postiglo razumevanje i bliskost sa međunarodnim akterima2. Za razliku od kulturne razmene, koja se često dešava spontano i bez političke agende, kulturna diplomatija ima jasne političke ciljeve – promovisanje interesa države kroz nenasilne metode uticaja.

Glavni funkcionalni dometi uključuju:

  • Kreiranje pozitivnog imidža države u inostranstvu;
  • Izgradnju dugoročnih odnosa poverenja sa ciljnim publikama;
  • Oblikovanje narativa o identitetu i vrednostima zemlje;
  • Povezivanje kulturnog sektora sa spoljnopolitičkim strategijama.

3. Komparativni primeri: modeli uspešne kulturne diplomatije

Francuska, Nemačka, Kina i Turska primeri su država koje sistemski razvijaju institucionalne modele kulturne diplomatije. Njihovi kulturni instituti – Institut français, Goethe-Institut, Confucius Institute i Yunus Emre Enstitüsü – funkcionišu kao produžena ruka državne politike, kombinujući promociju jezika, umetnosti, obrazovanja i političkih vrednosti3.

Uloga ovih institucija daleko prevazilazi „meku promociju“. One služe kao platforme za povezivanje sa lokalnim akterima, podršku dijaspori i oblikovanje strateških savezništava kroz kulturne mehanizme.

4. Srbija i region: izazovi i potencijali

U kontekstu Zapadnog Balkana, kulturna diplomatija može igrati ključnu ulogu u rebrendiranju regiona, prevazilaženju ratnih narativa i uspostavljanju konstruktivnih međunarodnih odnosa. Srbija, sa bogatom kulturno-istorijskom baštinom, autentičnim savremenim umetničkim praksama i snažnom dijasporom, ima značajan potencijal za razvoj sopstvenog modela kulturne diplomatije.

Međutim, ključni izazovi uključuju:

  • Nedostatak integrisane strategije kulturne diplomatije;
  • Fragmentisan institucionalni okvir (odvojeno delovanje MSP, Ministarstva kulture, SANU, kulturnih centara i NVO sektora);
  • Nedovoljna budžetska izdvajanja i nedostatak kadrova specijalizovanih za ovu oblast.

Postojeći primeri (poput Srpskog kulturnog centra u Parizu, manifestacija poput „Dani srpske kulture“ ili učešća na međunarodnim sajmovima knjiga) svedoče o potencijalu, ali ne i o sistemskom pristupu.

5. Preporuke za strateško unapređenje

  1. Usvajanje nacionalne strategije kulturne diplomatije, u saradnji sa ključnim akterima iz kulturnog, obrazovnog i spoljnopolitičkog sektora;
  2. Formiranje jedinstvenog koordinacionog tela koje bi povezivalo MSP, Ministarstvo kulture, dijasporu i relevantne institucije;
  3. Ulaganje u ljudski kapital, kroz specijalizovane obuke za kulturne atašee, prevodioce, menadžere kulturnih programa u inostranstvu;
  4. Razvoj digitalne platforme kulturne diplomatije – integrisani portal koji bi služio kao alat za globalnu promociju kulture Srbije.

6. Zaključak

U 21. veku, sposobnost države da utiče na svetsku javnost, oblikuje percepcije i kreira globalne kulturne veze postaje ključni element njenog međunarodnog položaja. Kulturna diplomatija, kao sofisticiran instrument meke moći, omogućava upravo to – oblikovanje svesti i otvaranje vrata dugoročnim savezima. Srbija, sa bogatim kulturnim resursima, ima realnu šansu da ovu dimenziju svoje spoljne politike postavi kao prioritetnu i dugoročnu strategiju.

Literatura

  1. Nye, Joseph S. Soft Power: The Means to Success in World Politics. Public Affairs, 2004.
  2. Mark, Simon. “A Greater Role for Cultural Diplomacy.” Clingendael: Netherlands Institute of International Relations, 2009.
  3. Bound, Kirsten et al. Cultural Diplomacy. Demos, 2007.

“BIDD Theme this week” Meka moć država

The Art of Propaganda Are brilliant films and TV shows made in Xi’s China?

In 2013, Chinese director Feng Xiaogang bemoaned Beijing’s censorship regime, calling it a “torment.” Since then, China’s censors have become stricter. As art-house filmmakers struggle to operate and Beijing has sought to popularize propaganda, the entertainment industry has become dominated by patriotic blockbusters and military dramas.

This edition of Flash Points explores the fine line between art and propaganda in modern China—and what it means for Chinese artists to create at a time when, FP’s James Palmer writes, writers and directors tend to “opt for mediocrity for the sake of safety when they’re not making outright, if sometimes entertaining, propaganda.”


A scene from the TV show The Long Season shows three men sitting on a cushioned bench. And older man wearing a vest sits in the middle, and two younger men flank him, one smoking a cigarette and the other appearing to yawn. A scene from the TV show The Long Season shows three men sitting on a cushioned bench. And older man wearing a vest sits in the middle, and two younger men flank him, one smoking a cigarette and the other appearing to yawn.

A scene from The Long Season.Tencent Studio

How Did This Brilliant Chinese Rust Belt Noir Get Made Under Xi?

The Long Season is the funniest, saddest show to come out of China, FP’s James Palmer writes.


Chinese soldiers stand in tanks in Beijing Chinese soldiers stand in tanks in Beijing

Chinese soldiers stand in tanks during a parade celebrating the 70th anniversary of the founding of the People’s Republic of China in Beijing on Oct. 1, 2019. Kevin Frayer/Getty Images

China’s Entertainment Future Is Guns, Trains, and Loving the Party

As censorship tightens, tales of technology and the military are mandatory, Lauren Teixeira writes.


A scene from The Battle at Lake Changjin 2. A scene from The Battle at Lake Changjin 2.

A scene from The Battle at Lake Changjin 2.BONA FILM GROUP

The Art of Suffering

Two new works of Chinese government propaganda meet with very different reactions from viewers, Rebecca Davis writes.


'The Age of Awakening' Hong Kong Premiere ‘The Age of Awakening’ Hong Kong Premiere

People attend the premiere of the Chinese TV series The Age of Awakening at the Grand Hyatt hotel in Hong Kong on July 12, 2021. Zhihua/China News Service via Getty Images

China’s Newest Action TV Show Is a Propaganda Hit

Private partnerships are upping the Communist Party’s entertainment game, Alex Colville writes.


Moviegoers watch a film in Taiyuan, China, on Feb. 12, the first day of the Lunar New Year. China’s box office revenue hit a record .2 billion in 2019. Moviegoers watch a film in Taiyuan, China, on Feb. 12, the first day of the Lunar New Year. China’s box office revenue hit a record .2 billion in 2019.

Moviegoers watch a film in Taiyuan, China, on Feb. 12, 2021, the first day of the Lunar New Year. China’s box office revenue hit a record $9.2 billion in 2019.Zhang Yun/China News Service via Getty Images

Patriotic Blockbusters Mean Big Box Office For Chinese Filmmakers

Censors have deliberately created a market ripe for propaganda, Amanda Morrison writes.

The Art of Propaganda

Broj X korisnika u Srbiji 2025

Brojke objavljene u reklamnim resursima X-a govore da je X početkom 2025. godine u Srbiji imao 657 hiljada korisnika.

Ova cifra znači da je X-ov doseg oglasa u Srbiji bio ekvivalentan 9,8 odsto ukupne populacije u to vreme.

Međutim, važno je naglasiti da ove brojke o dosegu oglašavanja nisu iste kao mesečne brojke aktivnih korisnika i da mogu postojati značajne razlike između veličine X-ove oglasne publike i njene ukupne baze aktivnih korisnika.

U međuvremenu, X dozvoljava samo osobama starijim od 13 godina da koriste njegovu platformu, pa je vredno dodati da najnovije brojke govore da je 11,2 odsto „prihvatljive“ publike u Srbiji koristilo X u vreme izrade izveštaja.

Štaviše, podaci objavljeni u reklamnim alatima kompanije pokazuju da je 11,6 odsto odraslih od 18 i više godina u Srbiji koristilo X početkom 2025.

I za dodatni kontext, X-ov doseg oglasa u Srbiji bio je ekvivalentan 10,7 odsto lokalne baze korisnika interneta (bez obzira na godine) na početku godine.

Početkom 2025. sopstveni podaci kompanije pokazali su da je 30,4 odsto X-ove odrasle oglasne publike u Srbiji bilo žensko, dok je 69,6 odsto bilo muško.

Međutim, čini se da X zaključuje pol svojih korisnika, analizirajući signale kao što su ime koje korisnici unose u svoj profil i njihova šira aktivnost na platformi.

Ovo je u suprotnosti sa podacima o rodu koji se nude u reklamnim alatima platformi kao što je Facebook, koje se obično oslanjaju na rodne detalje koje korisnici sami unose u svoj profil.

Štaviše, naša analiza sugeriše da X-ovi zaključci mogu biti manje reprezentativni za stvarni pol korisnika u zemljama u kojima engleski nije dominantan jezik.

Na primer, rezultati istraživanja potrošača koje je objavio GVI često nude drugačiju sliku upotrebe X prema polu u poređenju sa X-ovim podacima o publici.

Uzimajući to u obzir, očigledna rodna „iskrivljenost“ koja se često pojavljuje u X-ovim zaključenim podacima o rodu može delom biti posledica velikog broja legitimnih, ali „neljudskih“ naloga koji se nalaze u X-ovim aktivnim korisničkim podacima, uključujući naloge koji predstavljaju preduzeća i brendove, životinje, muzičke grupe i razne druge entitete [imajte na umu da X trenutno ne voli druge tipove platforme i „Facebook“ koji trenutno ne razlikuju „naloge na Instagramu“ učiniti].

Bez obzira na uzrok, savetujemo vam da budete oprezni kada analizirate ili tumačite X-ove prijavljene brojke za upotrebu prema polu.

X rast korisnika u Srbiji

Podaci objavljeni u X-ovim sopstvenim alatima za planiranje oglasa pokazuju da se X-ov potencijalni doseg oglasa u Srbiji smanjio za 687 hiljada* (-51,1 odsto) između početka 2024. i početka 2025.

U međuvremenu, isti podaci pokazuju da je broj korisnika do kojih su trgovci mogli da dosegnu oglasima na X u Srbiji smanjen za 206 hiljada* (-23,9 odsto) između oktobra 2024. i januara 2025. godine.

Međutim, imajte na umu da su brojke objavljene u X-ovim alatima za planiranje podložne značajnim fluktuacijama — čak i tokom kratkih vremenskih perioda — i ove anomalije mogu uticati na pouzdanost i reprezentativnost ovih cifara promena.

Štaviše, identifikovali smo neke neobične trendove u podacima prijavljenim u X-ovim alatima za oglašavanje poslednjih meseci, pa bismo savetovali oprez kada je u pitanju analiza promena tokom vremena u ovim ciframa X dosega.

Meksička diplomatija ulazi u eru digitalne diplomatije

Esej o Ulozi veštačke inteligencije u javnoj diplomatiji napisao AI chatbot

Brzi razvoj alata veštačke inteligencije (AI) izazvao je uzburkanost u ministarstvima spoljnih poslova širom sveta, dok diplomate pokušavaju da identifikuju rizike i koristi koje donose alati poput ChatGPT, Mistral, Claude, Gemini i DeepSeek. Pokušaji diplomata da se uhvate u koštac sa profesionalnim i društvenim posljedicama AI-a oblikovani su različito u različitim ministarstvima, pri čemu neki teže uspostavljanju internih AI alata, dok drugi angažuju osoblje da istraži kako se AI može koristiti za ostvarivanje ciljeva spoljne politike.

Do sada, diplomate se fokusiraju na dve glavne oblasti. Prva je automatizacija rutinskih diplomatskih funkcija. Ova ideja pokazuje kako društveni diskursi mogu oblikovati stavove diplomata prema digitalnim tehnologijama. Dok novine i lideri industrije predviđaju da će AI uskoro zameniti čitave segmente radne snage, diplomate takođe posmatraju koristi od AI kroz uski okvir automatizacije, bilo da se radi o konzularnim “botovima” koji bi mogli zameniti konzularne službenike ili automatskom formulacijom saopštenja za štampu, govora i sadržaja na društvenim mrežama. Ipak, neka ministarstva su već otkrila da, iako generativni AI odlično proizvode tekstove, oni su obično veoma formularni i prate mali broj šablona. Tekstovi generativnog AI-a su stoga generički i ne uspevaju da izazovu interesovanje ili emocije.

Interni AI alati se vide kao potencijalni “menjač igre”, posebno ako se ti alati mogu koristiti za analizu ogromnih količina digitalnih podataka koje ministarstva svakodnevno proizvode, uključujući e-poštu, izveštaje, ministarske brifinge i analize odnosa između država. Privlačnost AI-a leži u tome što može olakšati donošenje odluka zasnovanih na podacima u diplomatiji. Međutim, ovo podrazumeva opasnu pretpostavku: da će budućnost odražavati prošlost. Naime, interni AI alat može se koristiti za analizu prethodnih rundi pregovora između država dok pomaže diplomatama da formulišu uspešne pregovaračke taktike. Ipak, teškoća upravljanja krizama leži u činjenici da su krize često nove i različite od prošlih.

Jedina oblast u kojoj generativni AI može biti koristan ministarstvima je procena globalnog javnog mnjenja. AI alati kao što je ChatGPT obučeni su na ogromnim količinama lako dostupnih digitalnih informacija. To uključuje veb sajtove, objave na društvenim mrežama, komentare na vestima i slobodne sajtove poput Vikipedije. Kao takvi, generativni AI kao ChatGPT mogu se konceptualizovati kao agregatori globalnog javnog mnjenja.

To sugeriše da bi ministarstva mogla koristiti generativni AI kao alat za procenu globalnog javnog mnjenja o imidžu nacije, njenoj reputaciji, politikama i ulozi koju igra na globalnoj sceni. Ovi uvidi mogu se koristiti od strane diplomata prilikom narativne izgradnje državne akcije ili kreiranja kampanja za unapređenje imidža države. Takođe, ministarstva mogu koristiti izlaze AI-a da izazovu zablude o nacijama i regionima. Na primer, afričke nacije mogu posvetiti digitalne napore suprotstavljanju zabludama koje se nalaze u AI-ima, koje prikazuju Afriku kao inherentno korumpiranu, nesigurnu i pogođenu društvenim nemirima.

Međutim, kao agregatori digitalnih informacija, generativni AI reprodukuju pristranosti koje se nalaze na mreži. Na primer, AI često opisuje zemlje globalnog Juga kao veoma nasilne, dok ne pominje nasilje u zemljama globalnog Severa poput SAD-a. Pristrasne depikcije svetskih regiona proizašle su iz podataka korišćenih za obuku AI-a, uključujući Vikipediju i blogove, koji su sami puni stereotipa i zabluda.

U zaključku, generativni AI nisu dizajnirani da budu agregatori mišljenja i verovanja

 

https://uscpublicdiplomacy.org/blog/leveraging-ai-public-diplomacy-chatgpt-aggregator-global-public-opinion

Zora populističke meke moći?

Očigledna je rastuća privlačnost populizma i takozvanih jakih muškaraca i žena . Čini se da je na ovaj trend dodatno uticao predsednik Tramp. Privlačenje u međunarodnim odnosima, a ne korišćenje prinude ili podmićivanja, poznato je kao meka moć . Populistički zaokret se može posmatrati kao otklon od liberalnog shvatanja meke moći ka postliberalnom shvatanju . Međutim, ovaj pristup može imati ograničene šanse za uspeh na duge staze jer ima za cilj da zadovolji domaću publiku dok previđa stranu – koja je uobičajena primaoca meke moći. Takođe je obeležena nestabilnošću i nepouzdanošću. Kako je to tako?

Prvo, ključno je identifikovati ključne elemente populizma kada se ispituje njegova veza sa mekom moći. Okford Languages definišu populizam kao „politički pristup koji nastoji da privuče obične ljude koji osećaju da etablirane elitne grupe zanemaruju njihove brige“. Ova široka publika znači da obećanja mogu biti previše pojednostavljena, a da istovremeno upadnu emocionalnu notu. Meka moć je generalno priznata kao neutralna, ali populizam je normativan, sa snažnom moralnom komponentom: „narod“ je u pravu. Harizmatične vođe igraju ključnu ulogu, tvrdeći da štite „narod“ od opasnosti dok nameću svoju volju. Neliberalni oblici populizma koriste demokratske prakse da bi dobili moć, ali narušavaju kontrole i ravnoteže koje bi mogle usporiti njihove akcije. Populisti mogu izazvati strah fokusirajući se na negativne priče i isključujući „drugo“, ograničavajući njihovu potencijalnu privlačnost u ovom slučaju. Štaviše, strategije meke moći zahtevaju spore, ali dosledne napore, dok populistički lideri često pokazuju nestrpljenje i kratkovidost.

Preterano pojednostavljivanje pitanja i stvaranje političkog identiteta za potlačene, ujedinjene protiv zajedničkog protivnika, rezultira ubedljivom porukom. Međutim, često mu nedostaje jasnoća i posvećenost, što dovodi do razočaranja kada se smela obećanja ne ispune .

Šta je sa nekim primerima populističkih lidera? Donald Tramp bi se mogao posmatrati kao suštinski predstavnik populizma. Uprkos svom privilegovanom vaspitanju, on se često postavlja kao šampion običnih ljudi protiv elita, koristeći razne retoričke trikove da bi stekao politički uticaj. Drugi sadašnji i bivši primeri mogu se naći na svim kontinentima i širom političkog spektra, kao što su Narendra Modi u Indiji, Giorgia Meloni u Italiji, Nicolas Maduro u Venecueli i Rodrigo Duterte na Filipinima.

Bez obzira na političko opredeljenje, osnovni elementi suprotstavljanja naroda elitističkom establišmentu, moralni i pravedni okvir, demokratsko „prikrivanje“ direktnijeg učešća i prisustvo harizmatičnog vođe, ostaju. Populistički lideri često podržavaju jedni druge – barem javno – priznajući i negujući njihove autoritativne sličnosti, ali tu sila pokreta počinje da slabi.

Populistička privlačnost je podskup meke moći, koji koristi kult ličnosti uz kulturu, vrednosti i spoljnu politiku zemlje. Može efektivno da šarmira i okupi domaću publiku protekcionističkim inicijativama. Međutim, kako populističke strategije obično daju prioritet nacionalnim interesima , njihova međunarodna privlačnost je ograničena po pravilu. Populistički lideri takođe mogu usvojiti slične taktike, ali one često zastoje kada se suoče sa jačim nacionalističkim planovima iz drugih zemalja.
„Sila i sankcije dovode do podela, dok meka moć ima za cilj povezivanje.

Takmičenje meke moći ima za cilj da uzdigne nečiju poziciju, a ne da naudi drugima. Glumac može da prihvati meku moć da poboljša svoj imidž i reputaciju u inostranstvu, ali će mu trebati drugačiji skup alata – kao što su dezinformacije i propaganda – da bi naštetio ugledu drugih, zamagljujući granice između mekih i tvrdih metoda. Jaki lideri često preferiraju čvrstu moć, posmatrajući je kao usklađenu sa njihovim karakterom, izbegavajući uočenu slabost; stoga, možda neće aktivno kultivisati meku moć.

Privlačnost populizma sama po sebi je neosporna, ali međunarodni kanali privlačenja su ugušeni u globalnom okruženju kojim dominiraju populistički lideri koji sprovode doktrinu „prvo moja zemlja“. Meka moć se oslanja na globalne kanale povezivanja kako bi omogućila da se ideje, talenti i dobra dele i cene preko granica. Većina populističkih agendi se sukobljava sa ovim scenarijem, favorizujući umesto toga izolovani pristup , sličan domaćoj javnoj diplomatiji . Sila i sankcije dovode do podela, dok meka moć ima za cilj povezivanje .

Ukratko, populistička meka moć bolje funkcioniše u zemlji, barem dok traje čarolija nad građanima; ali na međunarodnom planu, to bi funkcionisalo samo kada se ciljevi aktera jake volje ne ukrštaju. Oslanjajući se na Snajderovo delo , meka moć neliberalnog populističkog nacionalizma često je kratkog veka, ali ima „bezvremensku“ površnu privlačnost. Ovo sugeriše da može nastaviti da se pojavljuje u različitim oblicima.

Šta to može značiti za budućnost globalne politike? Za početak, neki populistički lideri zanemaruju vrednost međunarodnih odnosa. Na primer, sama Amerika može biti glavni uzrok krize u liberalnom poretku koji je nekada vodila. Ovo otvara mogućnosti akterima kao što su Kina i Rusija da redefinišu međunarodnu dinamiku privlačnosti, verovatno favorizujući pragmatizam u odnosu na ideologiju. Svet definisan postliberalnim manifestacijama meke moći – populistički ili ne – mogao bi da oponaša geopolitičku multipolarnost u kojoj se različiti polovi takmiče za privlačnost. Ipak, oni neće bežati od upotrebe čvrste moći .

Džozef Naj je sugerisao da je pametna moć – ravnoteža između tvrde i meke moći – idealna za postizanje željenih rezultata. Međutim, ako prevlada neliberalni populizam, napetost između domaćih i međunarodnih interesa će dovesti do neizvesnosti i nestabilnosti. Da li će onda „narod“ i dalje videti svoje populističke izbore kao mudre? Vreme će pokazati.

https://uscpublicdiplomacy.org/blog/dawn-populist-soft-power

 

The Revolution in America’s Public Diplomacy: Is Trump Alone Now ‘The Voice of America’?

America has been a leading public diplomacy brand for decades. The Statue of Liberty,  The Marshall Plan, Fulbright Scholarships, the U.S. Peace Corps, USAID, American entertainment and sport, its international education reputation, and digital technology. Its system of government and freedom of expression. The United States has carefully crafted a narrative, a reputation. That is changing fast. Overseas publics now see little beyond President Trump’s words and actions.

The United States can justly claim to be the founder of the modern concept of “public diplomacy.” Engagement of states with overseas publics and relationship building. The term was first used in this sense by Edmund Gullion of Tufts’ Fletcher School.  Joseph Nye of Harvard promoted “soft power” as a key objective of public diplomacy and American big tech is now advising states on how to use social media – 2025 Public Diplomacy.

In its past engagement with overseas publics, the U.S. has aimed to project American strength and values. Pro-capitalist, pro-democracy, anti-authoritarian, checks and balances of a democratic system, an independent media.  The U.S. has also sought to promote American products and services. It has projected itself as an indispensable and mighty nation, but one that also reaches out to other continents. USAID became the world’s biggest development aid donor. After 9/11, America saw public diplomacy as a way of responding to hatred of those who attacked them.

What messages does President Trump now project to overseas publics in place of these recurring American themes?

The Trump brand values “loyalists” to him rather than the country:  “He who saves his country does not violate any law.”

January 6, 2021, had an impact. At that time there were two officials loyal to the American Constitution rather than Trump. Attorney General Barr and Vice President Pence stood in his way to overturn the election. Pew Research in December 2024 founder that fewer and fewer overseas publics find the American version of democracy attractive. His new Attorney General Pam Bondi was a key election denier. Her deputy at the Justice Department, Todd Blanche, is Trump’s personal lawyer. The President also knows that the Supreme Court has declared him immune from prosecution.

The Trump brand means appointing his business associates and major donors to the American government. They are now representing America but also Trump’s and Musk’s business empires.

America has had rich politicians before. But it has never had a President with a global brand in real estate and golf resorts. Through Truth Social, Trump is now in the media business and, through World Liberty Financial, in crypto currencies. Steve Witkoff, his prominent foreign policy envoy, is a crypyo business partner of Trump.  Kash Patel, FBI Director, was a director and is still a major shareholder in Trump Media. Elon Musk donated over $250 million to Trump’s campaign. Many of Musk’s business associates are now in senior positions on AI, cybersecurity, financial governance through DOGE, and space policy including the new head of NASA.  And Justin Sun, a major investor in Trump’s  crypto business, has just had his fraud prosecution suspended.


“Trump has created his own meme crypto coins and named himself as Chair of the Kennedy Center for the Arts.  It is not the Voice of America. It is the Voice of Trump.”

Trump is projecting his transactional brand of diplomacy rather than building or reinforcing relations.

Trump claims to be doing deals that will prevent other countries and businesses from “ripping America off.”  That is appealing to some publics. A recent ECFR poll shows that Trump’s reputation for dealmaking is popular in the world outside Europe. The same polls found that most Americans see Europe as a strong ally. Trump now talks of American land deals for Greenland, the Panama Canal, Gaza and even Canada. That does not appear to be so popular. 85% of Greenlanders  reject America’s approach. And the other side of transactionalism has been noted by Anthony Scaramucci, Trump’s former Communications Director: “Every favor — geopolitical, corporate or personal — is now on sale, right out in the open.” Business opportunities now present themselves with Russia.

Trump and his new team attack legacy media as “fake news.” He is suing news organizations to instill fear.  And he is the first national leader to have his own media platform, Truth Social. Just as Musk has X. And like Russia’s RT, or China’s CGTN. Some have gone so far as to say that Fox News, with its former employees in government, is now effectively America’s state TV.  The venerable and formerly bipartisan Voice of America—the flagship of American Public Diplomacy broadcasting—is now headed by Trump’s loyalist, Kari Lake.*

Other public diplomacy messages:

Peacemaking. Trump wants to be seen as a peacemaker. But the peacemaker is Trump not America. “Noone else in America or the world could do this,” said Secretary of State Marco Rubio. He and the National Security advisor stressed the Trump’s personal power when meeting Russian officials in Saudi Arabia.

Truth Social. But do foreign audiences see it as truthful? It is becoming a feature of America’s new Public Diplomacy that Trump is giving misleading information regarding agreements with other countries. The governments of Saudi Arabia,  Panama and Russia have all contradicted immediately what Trump  claimed. Saudi Arabia denied that they were abandoning insisting on recognition of Palestine as a sovereign state. At his meeting with President Macron, Trump claimed that Putin had personally agreed to European troops being deployed to guarantee a Ukraine peace settlement. Moscow immediately denied this.

For the moment, Trump has rewritten the practice and objectives of America’s Public Diplomacy. It’s the individual who counts, not the nation. Neither Xi Jinping nor Vladimir Putin has done that. Key elements of Chinese public diplomacy refer back to Confucius and the Silk (Belt) Road. Russia, whilst prominent in the field of disinformation, promotes the continuity of Russian civilization, and the Sputnik brand of Russian space prowess. Meanwhile, Trump has created his own meme crypto coins and named himself as Chair of the Kennedy Center for the Arts.  It is not the Voice of America. It is the Voice of Trump.

*Editor’s note: On March 14, 2025, President Trump signed an executive order to dismantle the agency overseeing Voice of America.

Канцеларија за јавну и културну дипломатију